Hrvatica na vrhu svijeta

četvrtak, 30.04.2009.

DAL BATH? NE HVALA

Vjerujem da vam svaka zemlja u kojoj ste bili budi uspomene na neki lokalni specijalitet. Italija vas vjerojatno odmah asocira na špagete ili na pizzu, Austrija vam je sinonim za Gulasch suppe, Germknedle ili Kaiserchmarn, Grčka za grčku salatu, Francuska – za kroasane i brdo drugih finih specijaliteta, Belgija vam još miriši na vafle s preljevom od čokolade...i tako dalje i tako dalje.

Nepal za razliku od svih ovih ranije ne miriši ni na šta. Niti jednog od njegovih okusa neću se rado prisjećati jednog dana kada se vratimo doma. No bez obzira na to, mi i dalje svaki doručak, ručak i večeru s nestrpljenjem iščekujemo što li nam je taj dan kuhar pripremio.

Stalnoponavljajući doručak sastavljen od jaja na 100 načina, nekog slatkog prepečenog kruha ili Chapatija (polupečenih lepinjica) i griza koji gazda uporno oplemenjuje indijskim oraščićima i grožđicama, probali smo učiniti raznolikijim podmetnuvši kuharu žgance. Uza sve naše savjete, stigli su na stol prerijetki, neslani i također ukrašeni grožđicama??!!

Ručak s vremena na vrijeme zna čak ugodno iznenaditi. Pogotovo kad su na meniju pečeni krumpirići, neka nazovi salata, ribice, pečeni svici sa sirom i sl. Za taj nam obrok kuhar ne pokušava nepalski podvaliti...valjda zato što je dan pa se vidi šta jedemo. No zato večera...ona je nepalska u svakom pogledu. Obavezna juha, bez obzira što na prvi pogled obećava, uvijek je upropaštena đumbirom. Čak je i našoj minestrone iz vrećice tim đumbirom ubio svaki dodir s domaćom kuhinjom. I može on ugrijavati i ubrzavati cirkulaciju do mile volje, ali brate dosta više tog okusa!
S druge strane, njihov nacionalni ponos Rara (juha s povrćem i gomilom rezanaca) toliko je ljuta da redovito natrag odnesu količinu juhe koju su i donijeli.

Ono što slijedi najčešće su 3 zdjele. U jednoj riža, u drugoj neka mješavina kuhanog povrća gdje je po defaultu krumpir nekuhan zahvaljujući vodi koja na ovim visinama ključa već na 60 stupnjeva, dok se u trećoj krije umak od leće. Stavite to sve na tanjur i dobili ste Dal Bath – njihovo najpoznatije jelo, koje oni jedu iz dana u dan.

Srećom, smatrajući da smo mi bijelci po pitanju prehrane čudni, tako nas svako malo iznenade nekim „evropskim“ jelom tj. njegovim najčudnijim mogućim kombinacijama. Tako se u ovih par tjedana na našem stolu našla pizza sa tjesteninom (po njoj), tjestenina sa mesnim doručkom, krumpiri sa rižom, tjestenina sa krumpirima, tjestenina sa tjesteninom itd, itd...
Mesa nema. Ili u poneku od zdjela eventualno zaluta kakav komadić tune ili sušene, prežilave yaketine. Srećom da je s nama iz Hrvatske stigla i jedna mala bačva puna špeka, kobasa, buđole i drugih suhomesnatih proizvoda. Njihova top lista trenutno izgleda ovako:
1. buđola
2. špek
3. kulenova seka

A kad smo za nedavnog posjeta visokih gostiju iz Slovenije, odlučili uzeti stvar (i špek) u svoje ruke napravivši za ručak špagete karbonaru, naš je simpatični kuhar zaključio kako je taj recept vrhunac našeg kulinarstva, te sad varijacije na temu sa kulenovom sekom i zimskom umjesto špekom imamo na meniju gotovo svaki drugi dan.

Kako se svako jelo, fino ili nefino, nečime mora i zaliti, tako mi to od dolaska u bazu redovito radimo toplim čajem i njegovim varijacijama kamilice, šipka, zelenog, jagode ili nekom neplaskom inačicom nekadašnjeg Gringa. (Hladnu) vodu nismo okusili već tjednima jer je ovdje nema ili se zbog onečišćenja ne smije piti. Najbliža piva ili Coca-Cola nalaze se u Gorak Shepu udaljenom od baze 1 sat nizbrdo ( i 2 uzbrdo), pa si ih priuštimo tek tu i tamo.
Ali zato od tih tekućih napitaka ne mogu ne spomenuti famozni „Milk Tea“. Njega you love it or hate it. Sestre Bostjančić još su ga na Cho Oyu zbog mirisa simpatično prozvale „Štalica“ pa se taj naziv nekako uglavio i među ostalim curama. U svojoj osnovi, to je čaj sa mlijekom. Nama ga uglavnom zašećere., no prava tibetanska verzija uključuje još i sol i putar. Navodno te „make strong“, ali okus mu je grozan.

I tako uz nepalsku hranu i piće, te najčudnije verzije njihovog viđenja evropske kuhinje mi preživljavamo dane. Gladni u svakom slučaju nismo, no da svaki dan nekoliko minuta odvojimo maštajući šta ćemo prvo pojesti po povratku kući, to stoji.

Dal Bath? Ne hvala...burek sa sirom radije molim...

Ostatak bloga pročitajte na everest.vip.hr

srijeda, 29.04.2009.

NAGLI „PORAST“ TEMPERATURE (U BLAGOVAONICI)

Ponedjeljak je svugdje radni dan, pa je tako bilo i kod nas u Baznom logoru. Nakon višetjednih borbi sa trošnim, starim, plavim, hladnim, propuh šatorom-blagovaonicom, odlučili smo zamijeniti isti velikim Northland šatorom kojeg smo čuvali za slučaj potrebe.

Sistemom lanca „primi kamen – dodaj kamen“, zajednička je radna akcija Sherpi i nas cura vrlo brzo uspješno okončana, a kamena podnica za novi šator pristojno izravnata. Kako li samo u novom šatoru sunce nekako toplije grije J.

Ti nam dodatni stupnjevi itekako dobro dođu s obzirom na pojačani vjetar te na zdravstveno stanje nekolicine djevojaka koje i nije više baš najsjajnije kao u prošlim izvještajima, što međutim nije ništa čudno i neuobičajeno s obzirom na visine i napore koje prolazimo.

Uvažavajući u obzir zdravstveno stanje, te činjenicu da je i našim Sherpama trebao jedan dodatni dan odmora s obzirom da su 3-4 dana za redom išli gore-dolje noseći stvari za visinske logore, ponovni je odlazak put Dvojke, a dan poslije i Trojke odgođen za jedan dan, što nije ispalo loše, jer smo saznali da je na tim visinama u to vrijeme puhao izuzetno snažan vjetar.

Danas je tako u brdo krenula četvorka u sastavu sestre Darija i Iris (putem slavi rođendan), Milena i Sunčica, koje je oko pola sedam ujutro u donjem dijelu Ledenog slapa dobro zap(l)rašila velika lavina s Lho La. Za samo tri i pol sata Darija je stigla do Logora 1, a ostale cure koju minutu kasnije. Očekujemo da se uskoro jave s Dvojke, a posebno nas zanima stanje naših šatora, jer je posljednjih dana gore divljao jak vjetar.

Sutra prema Logoru 2 kreću Ena, Jana, Vedrana i Josipa, a prva skupina treba otići na Logor 3 prespavati.

A do tada, mi u Bazi i dalje muku mučimo i sa (novim) agregatom udruženim sa DSL-om (za spoj na Internet) koji su odlučili raditi po sistemu „parni-neparni“, ali u obrnutom ritmu. Tako jedan dan možemo na Internet, ali nemamo struje, a drugi imamo struje, ali ne možemo na Internet.

I tako u nadi da će se uskoro poklopiti horoskop agregata i DSL-a, a ovaj izvještaj stići do vas,

Pozdravljamo vas iz toplog Northland šatora....

himalajke

Ostatak bloga pročitajte na everest.vip.hr

utorak, 28.04.2009.

BEZ VEZE (ZA SAD)

Krenuh kao na podulji (doduše aktivni) godišnji. Odmorit se malo od telefona, kompjutera, civilizacije. Moš mislit. Sa svojim vipovsko-telekomunikacijskim iskustvom, dopala me uloga časnika za veze i telekomunikacije. Nimalo lak posao u ovim uvjetima gdje ti gotovo jedina veza sa ostatkom svijeta ovisi o volji satelita negdje tamo visoko gore. Pogotovo danas kada bi nam morala proraditi unlimited Thurayina kartica za spajanje na internet koja to uporno odbija učiniti...

I tako, umjesto da sam danas sa ostatkom ekipe na 2. dijelu slovensko-hrvatskih susreta u Gorak Shepu nakon što smo mi jučer ugostili njih, da se družim sa velikanima slovenskog (ex-yu) alpinizma (između ostalih prvim bračnim parom na Mt. Everestu) i napokon nakon tjedana ugljikohidrata ubacim u sebe kakav proteinski komad yaketine ili neke slične živine, ja se ugodno smjestih u velikom Ferrinovom šatoru okružena hrpom ugljikohidratne hrane za visinske logore (koja me neznamzašto uopće ne privlači), napravih si stolac od hrpe užeta i smjestih na dohvat ruke laptop sa rotirajućim diskom koji još uvijek super radi J (hvala IT dečki), nesretni Thurayin DSL koji bi nas trebao spojiti sa svijetom, a koji još uvijek ne radi i Thurayin mobitel kao posljednja slamka spasa za komunikaciju sa civilizacijom...i čekam....i čekam ne bi li se desilo čudo, a Thurayin DSL proradio za manje od 10 dana koliko je jadnim Ogulincima trebalo na Annapurni za osposobiti isto.

Čekam i gledam ove molitvene zastavice što lepršaju iznad šatora i ko da ih molim da koju mantru odaslaju i za našu internet vezu. No mislim da me ne čuju. Stoga (ne)ugodno zavaljena i dalje sjedim i čekam da se g. Thuraya u Ujedinjenim Arapskim Emiratima smiluje, otkrije koji je naš problem i riješi ga prije povratka Darka i ekipe. Eee da se to ovako šlampavo radi kod nas u Vipu, alaj bi bilo otkaza...

I dok ja tako čekam, van šatora vjetar fijuče ko lud i ovaj naizgled lijepi sunčani dan propuhuje do kostiju. Stoga su se i supermeni Sherpe koji sve ove dane uredno šeću po vani u natikačama bez čarapa dok mi uglavnom odabiremo najtoplije vunene, sklonili u Northlandov veliki šator do mog ne bi li slobodno vrijeme dok nisu na brdu proveli u kartama, kocki i neizostavnom fućkanju i pjevušenju nepalskih pjesmuljaka.

A dan je tako lijepo počeo...Zapravo se svaki himalajski dan probudi okupan suncem i bez vjetra. Gotovo da čovjek poželi ovdje zauvijek ostati. Neke, iako rijetke dane tako i ostane. No mnogo češće se lijepom danu pridruži još i vjetar, a vrlo često mu popodne u goste dođu i oblaci. Kakva takva toplina bude uz njega popodne do 5, a poslije toga drž, ne daj. Ko da netko trenutno preklopi sklopku sa grijanja na smrzavanje. To je vrijeme navlačenja svega pernatog na sebe, kapa na glavu, dok poseban izazov predstavljaju stopala. I sami modni mačak bi nam pozavidio na kreativnosti i inventivnosti šta smo sve u stanju navući na njih.

A možda zapravo dan i nije tako lijepo počeo. Danas je naime po drugi puta od našeg dolaska u bazu, na obližnji priručni heliodrom sletio zeleni helikopter po nekog starijeg Koreanca. Iako takva događanja unesu malo raznolikosti u vrlo slične bazne dane, zapravo bi bilo bolje da se zeleni helić i mi do našeg odlaska više ne sretnemo.

Eh da, u međuvremenu me nazvao Mr. Thuraya osobno. Trebalo mi neko vrijeme da pohvatam njegov UAE naglasak, no uspjeli smo se naći na istoj frekvenciji. Razgovor je trajao 15-ak minuta, ja nekoliko puta bezupješno palila i gasila DSL, on isto toliko puta nekuda nestao pa se opet vratio kad odjednom DRAGIČKA! DSL radi!!!
Pitam lijepo g. Thurayu u čemu je bio problem, ali tu se više njegov UEA naglasak i ja nismo sporazumjeli. Kaže on, You are lucky! Da stvarno, izgleda da moraš biti sretnik da bi ti unlimited internet kartica koju si platio 3000 USD proradila nakon samo 2 (a ne 10) dana zaj.....

A kad bolje razmislim, možda danas i nije tako loš dan...

U potpisu: viša stručna oficirka za veze i telekomunikacije


Ostatak bloga pročitajte na everest.vip.hr

četvrtak, 23.04.2009.

TISUĆU METARA BLIŽE VRHU

Prva grupa u sastavu sestre Bostjančić, Mijailović, Levar i Simičević vratila se danas, nakon tri dana provedena na planini, natrag u bazu (BC). Na logoru 1 (6000m) proveli su neplanirano dva dana jer ih je u cilju da u utorak 21. travnja dođu do logora 2 (6350m) spriječilo iznenadno noćno urušavanje dijela ledenog slapa zbog kojeg skoro nitko, pa ni Sherpe koje su trebale podignuti „Dvojku“, u utorak nije prošao „Ice Fall“. Nakon što su „Ice Fall doktori“ popravili oštećeni dio ledenog slapa, prva skupina nastavila je po planu i jučer nakon nešto više od dva sata nakon kretanja iz „Jedinice“ stigla u „Dvojku“. Drugi logor, okružen Nuptseom, Zapadnim ramenom Everesta, Lhotseom i smješten na moreni već vrlo blizu ledenoj padini (stijeni) Lhotsea (Lhotse Face), od sad pa na dalje služit će hrvatskoj ekspediciji kao tzv. „napredni bazni logor“, odnosno tzv. ABC.

To bi značilo da je jučer tamo došao i kuhar, pored četiri šatora podignuta je i mala improvizirana kuhinja, a uskoro bi trebao doći i veći šator koji će služiti kao blagovaona. Nakon što su dva dana kuhale juhice i taglianete na mini kuhalima na „Logoru 1“, po popriličnom vjetru koji ne dozvoljava puno izlazaka iz šatora, dolazak na „Logor 2“ na koji su doteglile svaka po 13, 14 kila osobne opreme i visinskih vreća, popraćen s nepalskim čajem s mlijekom i ukusnim kuhanim obrokom ekspedicijskog kuhara, djevojkama je bio neopisivi gušt. Nakon što su pomogle Sherpama Lahkpi i Pasangu da podignu šatore „Logora 2“, uživale su u pravom pikniku s pogledom na Western CWM, Lhotse i Everest. Danas je na „Dvojku“ – ponovo, nakon provedene noći na „Jedinici“, došla druga grupa – Šijan, Vrbek, Đonlagić i Hraščanec koja će uz Sherpe još dodatno poraditi na njegovom uređenju. Idući put, naime, negdje oko 27. – 28. travnja najvjerojatnije će oba tima tamo provesti nekoliko dana čekajući svoj red da provedu noć u „Trojci“.

A što se pak tog, po mnogima za izradu i spavanje najnezgodnijeg visinskog logora tiče – obzirom da je smješten u drugoj polovici ledene strmine „Lhotse Face-a“, put do njega trebao bi biti ustanovljen možda čak i sutra. Neumorne Sherpe već su danas bile u „izvidnici“ i rezervirale mjesto za dva šatora. Time započinje treća faza ekspedicije, u kojoj kreće najzahtjevniji dio uspona, preko Lhotse Facea, stjenovitog „Žutog pojasa“ i Ženevskog rebra do Logora 4 na tzv „Južnom sedlu“ (7900m). Što se hrvatskoj penjačkoj ekipi više otkriva pogled na ove znamenite dijelove rute uspona na Everest, sve je jasnije da je za sada ove godine puno više stijena tamo gdje je nekad bilo više snijega i leda, što uznemirava mnoge ekspedicije podno Everesta, jer takvo stanje stvari dosta otežava uspon i komplicira „fiksiranje“, odnosno osiguravanje fiksnim užetima, pojedinih dijelova puta. U hrvatski su BC počeli stizati i prvi izvještaji DHMZ-a, a oni za sada i dalje najavljuju dobro vrijeme.

Ostatak bloga pročitajte na everest.vip.hr

ponedjeljak, 20.04.2009.

PREMA LOGORU 2

Danas je za 1. skupinu djevojaka (Darija, Iris, Jana, Vedrana, Josipa) na rasporedu bio ponovni prolazak kroz Ledeni slap (uspješno je odrađen za samo 4 sata i 30 minuta). Kroz koji sat uslijedit će noćenje u Logoru 1 (6050 m), sutra rano ujutro nastavak do Logora 2 (6450 m) i zatim noćenje i u njemu.
Druga skupina u sastavu Milena, Sunčica, Ena, Lana i Tea danas još odmaraju u bazi, da bi s danom razmaka to isto ponovile. Njihovim povratkom u Bazni logor, završava se prvi dio ekspedicije u vremenskom, logističkom i aklimatizacijskom smislu. U drugom dijelu, preskakat će se Logor 1, a u Logoru 2 čekati dok se s klinovima i užetima ne uredi tisućumetarska stijena Lhotsea i pripreme mjesta za dva šatora u neudobnom Logoru 3 (7400 m) koji je smješten na ledenoj padini od 60°.
Nakon toga preostaje postava Logora 4 (7920 m) iz kojeg će se odmah nakon uređenja krenuti prema vrhu. Danas su uspješno isprobane i satelitske veze između visinskih logora, jer zbog konfiguracije terena na pojedinim dionicama nije dobra pokrivenost klasičnom radio vezom.
Vrijeme je i dalje relativno dobro s pojačanim vjetrom i popodnevnom naoblakom. Temperature u Baznom logoru noću su prilično ispod nule, no preko dana je sve toplije, što pogoduje topljenju leda oko naših šatora koji gube stabilnost i svako malo ih treba popravljati ili premještati.

BAZNO-LOGORSKI ŽIVOT

I dok dio cura zasluženo odmara tamo visoko gore u Logoru 1 nakon uspona kroz labirinte Ledenog slapa, sljedećih ćemo nekoliko redaka malo više posvetiti ostatku ekipe u Bazi s obzirom da se u tom bazno-logorskom ritmu provede gotovo 65% vremena.

Bazni se logor posljednjih 10-ak dana lijepo popunio i sada gotovo naliči na mali šareni grad sačinjen od brda šatora razbacanih po svuda, improviziranih objekata poput bolnice, pekare i sl. i cijeli nadvijen šarenim molitvenim zastavicama. Trenutno je u Bazi 28 ekspedicija koje će pokušati osvojiti najviši vrh svijeta, a mi smo jedna od rijetkih ne-komercijalnih među njima. Što zbog toga, a što zbog činjenice da su sve članice-penjačice žene, Darko je na sastanku vođa svih ekspedicija pobrao pljesak J.

Neke dane poput jučerašnje nedjelje, Baza djeluje mirno i spokojno i nigdje ko da nema nikoga. Svi ili odmaraju u šatorima hvatajući sunčevu toplinu ili su gore na brdu. Druge pak dane, ovo mjesto vrvi poput košnice, što od znatiželjnih grupa trekkera kojima je Baza posebno interesantna i nastoje zaviriti u svaki šator koji prođu, što od krda jakova koji donose i odnose sve i svašta, što od (pre)druželjubivih članova drugih ekspedicija koji se silno žele družiti.

Tu su još naravno i neizostavni nosači (to nisu Sherpe) koji krvavo zarađuju svoj kruh (cca 25 kn dnevno) donoseći i odnoseći ekspedicijama u Bazu svu potrebnu opremu, hranu i ostalo. Jedan od naj... tereta koji nose su i bačve pune naših izmeta koji se iz Baze moraju otpremiti do prve zemlje (cca 3 sata) i tamo zakopati.

Osim tih svakojakih čudaka koji se mogu vidjeti u susjednim ekspedicijama, članovi svake ozbiljne ekspedicije su i Sherpe. Oni su ovdje u ulozi vodiča, pomagača, nosača stvari u brdo. Neke ekspedicije poput naših prvih susjeda Finaca svoj vrh pokušavaju osvojiti bez njih (i prilično se muče), druge skupe komercijalne unajmljuju cijele čete pomagača uz koje klijenti gotovo hodaju po crvenom tepihu, dok si je naša skromna ekspedicija za svoj cilj uspjela priuštiti njih cca 6. Kažem cca, jer iz šatora u kojem oni uglavnom borave dok nisu na dužnosti svaki dan izviruju neka nova lica... U svakom slučaju po broju uspona na vrh koji su skupili zajedno, možemo reći da smo u jako dobrim rukama.
A naši Sherpe dok ne rade, sjede pred svojim šatorom i kockaju. I tako u nedogled. A mi?

Mi dok ne penjemo izmišljamo sve moguće i nemoguće načine održavanja osobne higijene, pranja kose, pranja veša u potoku u kojem je temperatura vode minus beskonačno, svaki dan ispočetka preslagujemo stvari u šatorima, tjedno premještamo šatore na drugu lokaciju jer se ledenjak pod nama iznenada pretvorio u jezerce, tjeramo 2 psa (Žuću i Mileta) koji se uredno zavlače u (zatvorene) šatore, čitamo, prošećemo do sat i pol udaljenog Gorak Shepa na internet ili Darku po pivu, pokušavamo po ne znam koji puta upaliti naš agregat za struju, kartamo, igramo nogomet ili odbojku, maštamo o tome hoćemo li po povratku kući prvo na ćevape ili na burek...

Da, maštanje o hrani...kaže Darko da su to niske strasti. Ali o čemu drugome da čovjek razmišlja kada ova nepalska kuhinje i nije nešto što bi si čovjek poželio češće no jedan obrok tjedno. Kruh koji se pojavi tu i tamo u nekim čudnim izvedenicama, gotovo uvijek prisutni neki ljuti začini, biljka koju dodaju svemu, a koju kad zagrizeš ima okus sapuna, meso koje se pojavljuje u tragovima ribica iz konzerve ili našeg mesnog doručka, te najnezamislivije kombinacije krumpira i tijesta, tijesta sa tijestom, pizze sa tijestom...

No gladni nismo...Ali da bi si sad rado priuštili jedan šnicl, burek, čevape, to bome bi...

I tako kad uvečer oko 19 sati zbrčkamo nešto od tog večernjeg menija, pod slabim svjetlom svijeće jer agregat i dalje ne radi, obučeni u svo perje koje smo zatekli u šatoru, napunimo još svaki svoju čuturicu za noć i lagano se raštrkamo po hladnim šatorima...

A noć...uz priličnu hladnoću svako toliko ponudi zvuk neke lavine sa okolnih vrhova, zvukove visinskog kašlja iz okolnih šatora...a kako dođe, tako i prođe i bude zamijenjena novim danom...

Ostatak bloga pročitajte na everest.vip.hr

srijeda, 15.04.2009.

ZA NEKOLIKO SATI KROZ LEDENI SLAP KREĆEMO PREMA LOGORU 1

Agregat ponovo radi, a s time su, nadamo se, i gotove naše muke po pitanju punjenja baterija motorole, satelitskih telefona, dva laptopa, fotoaparata i kamera i što je najvažnije održavanje satelitskih i svakojakih drugih veza - što naša Tea savršeno održava pod kontrolom. Mali crveni Hondin agregat, koji je zadnjih dana zadavao „energetičarki“ Mileni puno muka i problema, najvjerojatnije je uslijed nečistog goriva i ostalih mehaničkih nečistoća na kraju potpuno „zašutio“. U pomoć je priskočio, preko prijateljskih veza naših sherpa, jedan od „icefall doktora“ - sherpa koji se brinu za fiksiranje užeta preko Khumbu ledenjaka do logora 1, a koji je uspio agregatu udahnuti život. Povratak struje vrlo nam je važan, zato jer sutra u ranim jutarnjim satima, na po mnogima najzahtjevniju dionicu uspona na Everest, od baze do logora 1, koja vodi preko Khumbu Icefalla-a, kreće prva grupa penjačica. Navezi u sastavu sestre Darija i Iris Bostjančić, te Jana Mijailović i Vedrana Simičević krenut će za nekoliko sati, točnije, 16. travnja u 4,00 ujutro praćene dvojicom sherpi u zloglasni Khumbu ledenjak – labirint pukotina i seraka, do prvog logora koji se nalazi na visini od 6100 metara, te prespavati u njemu. Darija će tako imati priliku proslaviti najviši rođendan u životu, okružena moćnim stijenama Nuptsea, Everesta i Lhotsea, na kraju najpoznatijeg ledenog slapa na svijetu. Na put preko ledenjaka do logora 1 zadnja se dva dana odlučilo nekoliko ekspedicija, a za razliku od većine njih, mi ćemo prespavati na toj visini, ne samo da bi se bolje aklimatizirale, već i da bi izbjegle vraćanje preko Icefalla-a kad se na njemu pojavi sunce i počne otapati led.

Posljednja dva dana, inače, dok smo čekale da se posloži logistika i vrijeme, nismo previše ljenčarile. Nakon blagdanske nedjelje, u ponedjeljak smo se ponovo vratile po zamornoj moreni do Gorak Shepa, da bi obavile još jednu aklimatizaciju, u nedostatku prikladnijeg cilja, ponovo na Kala Pattar, na 5550 metara visine. Obavile smo i još jednu vježbu na ledenjaku, i ovog puta simulaciju prolaženja raznoraznih situacija na Khumbu Icefallu, te hodanja u navezu i spašavanja iz pukotina. Iako u baznom logoru postoji već napravljeno vježbalište s fiksevima na ledu, na kojem tijekom dana vlada pravi gužvanac, mi smo si ponovo izabrale tiho „ledeno“ mjesto, i same na seraku napravile sidrišta za vježbu. Puno posla imala je jučer i naša doktorica Lana, uz stručnu pomoć medicinske sestre Darije, koja je na nama, uz naše „puf-pant“ zvukove nekoliko sati izvodila testove fizičke i kondicijske pripremljenosti, te opširni medicinski pregled prije „velikog starta“.

A kako se bazni logor polako puni s preostalim ekspedicijama, tako u našu bazu navraća sve više raznoraznih penjača, trekera i voditelja drugih ekspedicija. Između ostalih, navratio je i američki penjač i snimatelj iz North Face tima koji u sklopu ekspedicije-projekta „First Ascent“ u kojem se nalazi i poznati alpinist Ed Visteurs, snima film za novu marku odjeće. Osim tog projekta, momci iz „First Ascenta“ rade i kratke video vijesti koje svakodnevno stavljaju na svoju stranicu, pa smo tako jučer zvijezde tih „himalajskih novosti“ bile i mi. U logor je navratio i međunarodnji penjački tim s kojim smo razmijenili radio frekvencije – uobičajeni postupak koji se radi opće sigurnosti provodi svake godine, a po informacije i malo ugodnog razgovora i „škicanja“, navratili su i njemački, engleski, američki, španjolski i mnogi drugi penjači. Pao je i dogovor na „visokoj razini“ između Darka i base camp managera djevojaka iz Singapura, da se nakon boravka na logoru 1 konačno podruže i dvije trenutno najpoznatije himalajske ženske ekspedicije.

Naravno, kako smo u logoru već osam dana, došlo je i vrijeme za „proljetno čišćenje“ sebe i logora, pa smo se bacile na raznorazna pranja. Ne bi ste se mogli načuditi kakvim se sve načinima održavanja higijene možemo domisliti na 5300 metara visine, usred leda i morene, gdje se mini šator-toalet svako toliko jednostavno – sruši. A naše pranje kose i friziranje u Himalaji učinilo bi ponosnima i najzahtjevnije svjetske frizere.
Jedan od uobičajenih problema u bazi ovih dana, inače, visoke su dnevne temperature, odnosno otapanje leda koji naše šatore polako ali sigurno pretvara u plutajuće kuće. Ispod svakog od naših malih žutih domova već je danima mala lokva vode, a neki su šatori već morali i na novu lokaciju. Jedan od glavnih sportova trenutno u bazi, osim odbojke i kartanja, je tako i guranje raznoraznih kamenih gromada koje bi nam se uslijed topljenja mogle srušiti na glavu.

No bez obzira na tople dnevne temperature, noćas u 4 izlazimo na himalajskih – 15 i krećemo u pravu akciju. Držite nam fige.

Pozdrav od nabrijanih Himalajki.

Ostatak bloga pročitajte na everest.vip.hr

nedjelja, 12.04.2009.

JEDAN VELIKI DAN

Ne nismo danas osvojili nikakav visoki vrh. Niti proslavili još jedan rođendan. Niti je Darko dijelio pluseve. Danas smo primili blagoslov Puye (posveta baze i blagoslov uspona) i proslavili Uskrs. Dvostruko blagoslovljeni dan.

Nakon 5 dana što snježnih, što vjetrovitih, današnja je nedjelja osvanula sunčana i bez vjetra. Znali su Šerpe koji će dan biti idealan za višesatni obred Puye pa je tako taj važan obred bez kojega Šerpe ne kreću u brdo održan i u logorima drugih ekspedicija. Inače same su pripreme izgradnje kamenog oltara, pripreme hrane i pića za prinos bogovima započele već prije par dana ne bi li danas ujutro sve bilo spremno.
Sami obred koji vodi lama izričući mantre traje i po nekoliko sati, prilično je ležeran te se tako za vrijeme obreda poslužuje čaj i alkoholna pića, grickalice i sl, ljudi čavrljaju i slobodno hodaju uokolo....Kraj obreda završava vezivanjem molitvenih zastavica od samog oltara na sve strane svijeta, a na zastavicama su ispisane mantre koje vjetar raznosi za onoga koji ih postavlja. Na vrhu oltara za vrijeme obreda imali smo u gostima gavrana, a Darko kaže da svaki sletjeli gavran znači uspješno osvajanje vrha. Nama je sletio jedno 11 puta ;-).
Također, cijelo vrijeme obreda pokraj oltara su se nalazili i naši predmeti koje smo donijeli posvetiti (pomazati putrom) za uspješan uspon na vrh. U toj gomilici su se osim cepina, dereza, rukavica našli i stetoskop, fotografije, narukvice i sl.
Za kraj, naravno ples i pjesma. Red šerpa dance pjesama, red naših i tako sve do ručka.

A ručak je zatim proslavljen u uskršenjem duhu. I u ovim skromnim uvjetima na našem su se blagdanskom stolu našla kuhana jaja, yakov sir, par vrsta suhog mesa, luk, kruh...I šerpe ovaj puta kao naši gosti.

A naše sljedeće javljanje ovisi o brzini dolaska Šerpe električara koji bi nam trebao popraviti slabo radeći agregat za struju, jer lagano trošimo posljednje izvore energije.

Sretan Uskrs žele vam

himalajke


Ostatak bloga pročitajte na everest.vip.hr

petak, 10.04.2009.

RED SUNCA, RED SNIJEGA, PA JEDAN ROĐENDAN

Vijesti iz baze teško da više budu iz dana u dan drugačije nego jučer ili značajno zanimljivije. Ovdje se dani uglavnom uspoređuju po tome koliko je minuta sijalo sunce, a koliko sati šibao vjetar ili padao snijeg, po tome je li u kamp stigla kakva nova ekspedicija i do kuda su stigli šerpe zaduženi za postavljanje ljestvi preko ledenog slapa bez čijeg završenog posla nitko nema mogućnosti primirisati bliže vrhu.

Osim tih vanjskih faktora, dnevne teme za raspredanje su i oni unutarnji, osobni faktori.
Kako se tko osjeća, boli li ga glava, jel bio do zelenog WC-a (onaj za kruta) ili samo do plavog (za tekuća pitanja), koliko je sati u komadu tu noć prospavao i koliko se puta probudio, do koje je crtice napunio bocu za pišanje i je li šta prošlo sa strane, šta je sve imao obučeno na sebi i jel se usprkos tome smrzavao,...

Zatim je tu red faktora vrlo važnih za samu ekspediciju za čije su ispunjenje zadužene pojedine članice koje onda ponajviše o njima s Darkom i raspredaju. Tako jadna Milena muku muči sa agregatorom koji čas radi, čas ne radi, a koji nam je jedini izvor struje 2-3 sata na dan. Ena zadužena za radio stanice još s njima nema prevelikih problema, no kako će nam kad krenemo u brdo one postati najvažnije sredstvo komunikacije, bolje da ih prouči do zadnje žičice. Jana je svoj dio posla oko prebrojavanja, preslagivanja i sortiranja visinske, bazne, skupne, osobne opreme više manje odradila (barem za sada) pa trenutno malo odmara. Doktorki Lani sa povećanjem visine polako raste i obim dnevnih aktivnosti pa nas polako šopa lijekovima protiv glavobolje, grlobolje, protiv zatvora, za zatvor i sl. Osim toga jučer je i nama i šerpama održala ubrzani tečaj davanja Diamox injekcija (protiv visinske bolesti) koje smo vježbali na krumpirima.
Darija je ovih dana zadužena za organizaciju aklimatizacijskih trekinga, a kada krenemo u brdo dobiva još na savjest i visokogorsku prehranu. Sunka uredno sve snimata kako bismo jednog dana kada sve ovo završi imali lijepi ekspedicijski filmić, a Iris uredno posprema i šalje fotke kako biste uz njih te uz moje piskaranje (Tea) znali u svakom trenutku šta se dešava. Sanja bi trebala biti zadužena za prehranu, ali nas naši šerpe kuhari iz dana u dan oduševljavaju svojim kuharskim umijećem i specijalitetima pripremljenima u ovim skromnim uvjetima, da ona jednostavno kraj njih nema posla.

Josipina briga oko sponzora i njihovih materijala još nije došla na red, tek smo jučer odradili usputno Millet fotkanje u sponzorskim odijelima i visinskim cipelama koje smo obukli na kratki treking kako bismo ih isprobali i malo razgazili.

Naravno sve ove nabrojane aktivnosti cijelo su vrijeme pod paskom našeg vođe Darka, koji uredno za njihovo (ne)ispunjenje dijeli pluseve i minuse. Izvjestit ćemo vas o krajnjem rezultatu.

I tako uglavnom prolaze naši pripremno-aklimatizacijski dani. Sunčana popodneva hvatamo za akumuliranje topline potrebne za hladne himalajske noći, tu i tamo odigramo koji Čovječe ne ljuti se ili pročitamo koji redak knjige i tako do večere. Nekakva večernja druženja nam barem do sada baš i nisu išla što zbog hladnoće, što zbog problematičnog agregatora.
No kako je danas na repertoaru već drugi ekspedicijski rođendan (Sretan rođendan Sunka!!!) možda uz nekakvu sklepanu tortu, 2 dcl ruma i 0,5 l coca-cole izdržimo budni do 21:00 ;-).

Pozdrav iz logora

himalajke

Ostatak bloga pročitajte na everest.vip.hr

srijeda, 08.04.2009.

MI STIGLI U BAZU

Jučer oko podne po ovom našem nepalskom vremenu dovukosmo se mi tako i do baze. Put od Lobuchea do Everest base campa, kombinacija kamenja i snijega koji nam je pao večer prije bio je prilično zamoran te nas je na krajnjem odredištu slika već podignutih šatora prilično razveselila. Šerpe su naime prije našeg dolaska krampovima i cepinima raščistili par kvadrata za naše šatore u kršu leda i kamenja.

Osim osobnih, podigli su nam još i šator kuhinju, blagovaonu, WC x 2 (jedan za tekuće, drugi za kruto), skladište i to je to. Zapravo smo s izborom lokacije super prošli jer je Everest Base Camp užasno grub i ružan teren, gdje je provesti u neudobnom šatoru 48 dana zadnje što bi si čovjek poželio. Stoga smo današnji dan utrošili na uređivanje svog životnog prostora u čemu su nam uvelike pomogli i naši Šerpe. Sad to sve skupa već liči na nešto.

Još da nam je samo trunkicu toplije, pogotovo noću. Temperature u šatoru spuštaju se debelo ispod nule, te se većina nas prilično borila sa hladnoćom. Kako je bilo kakav izlazak iz šatora nepreporučljiv, tako su noćas u gotovo svim ženskim šatorima radila pišala i noćne boce. A jutros? Inje po vreći i svim stvarima naslonjenima na rub šatora, smrznute vlažne maramice, kreme, kaladonti, sve tekućine... I priče koliko se tko puta noćas budio, koga je boljela glava, tko je čuo koliko lavina, pucketanja leda pod nama...

Susjeda (osim izdaleka simpatičnih Finaca) za sada nemamo još mnogo, ali ovih dana stižu i ostale ekspedicije...A valjda se nađe nešto...

Do sljedećeg javljanja iz baze,

Pozdrav vam šalju

himalajke

Ostatak bloga pročitajte na everest.vip.hr

ponedjeljak, 06.04.2009.

JOŠ 5 SATI...(hoda do baze)

Ponedjeljak je (što nama osobno ne znači puno jer lagano gubimo pojam o vremenu) i već smo drugi dan za redom u Lobucheu. Ovdje smo naime ostali odmoriti prije posljednje dionice do baznog logora po Darkovom sistemu spore eklimatizacije iako se veći dio cura i danas odlučio za 2-satni uspon na obližnje brdašce do visine od 5.200 m.

Inače komfor Alpine Inn lodge u kojem trenutno boravimo iako bez tekuće vode, struje na kapaljku, hranom ne baš najukusnijom je super delux naspram onoga što nas od sutra pa sljedećih 48 dana čeka.

Što se zdravlja tiče probavne smo smetnje, grebava grla i cureće noseve ostavili uglavnom na nižim visinama, dok su sa većim visinama na red došle glavobolje. No globalno smo i dalje dobro.

A priča o ženskoj ekspediciji proširila se Nepalom pa tako svako malo s nekog brda izmili neki obrasli treker s pitanjem „Vi ste ona ženska ekspedicija što se sprema na Everest“? Šteta što isto mišljenje ne dijele i naše šerpe kojima je kako se čini ispod časti služiti ženama. No nadamo se da će se u danima koji slijede situacija malo promijeniti pa i mi kao i Ogulinci dobijemo ujutro čaj poslužen u šatoru.

I tako, ako sve bude po planu, sutra u utorak dok ćete vi birati svoj ručak menu, mi ćemo sa krampovima lupati po bazi ne bi li bar malo izravnale teren za svojih 3 kvadrata...

Jedan satelitski pozdrav,

Ostatak bloga pročitajte na everest.vip.hr

himalajke

četvrtak, 02.04.2009.

EVEREST U ŠACI

Današnji je dan bio predviđen za kraći aklimatizacijski uspon do Everest View hotela (3.880 m), najvišeg hotela na svijetu kojeg su izgradili Japanci. Kako većina imućnije gospode koja u njemu odsjeda vjerojatno nikada ne bi bila u stanju dohodati do Namche Bazara niti se popesti do njega, tako je u blizini izgrađena i mala avionska (travnata) pista.

Za uspon od Namche Bazara do hotela nama je trebalo nešto manje od 2 sata, a sa jednog prevoja na tom putu otvorio nam se i veličanstveni pogled prema Mt. Everestu te susjednim vrhovima. Ukazao nam se i Ama Dablam kojeg mnogi smatraju najljepšim vrhom na svijetu, te Lotse koji sa Everestom dijeli dobar komad zajedničkog puta.

Imali smo sreće sa lijepim sunčanim vremenom te smo napravili i lijepih fotki od kojih i vama šaljemo neke. Što se vremena tiče ovdje se gotovo svaki dan probudi okupan suncem, da bi ga zatim kako odmiče, prekrili i nadvili neki čudni planinski oblaci ili čak pala koja kap kiše.

A vrijeme nam je i što se tiče cjelokupnog dosadašnjeg tijeka ekspedicije prilično naklonjeno. Danas smo naime saznali kako su zbog lošeg vremena u Kathmandu letovi za Luklu obustavljeni te je dosta ekspedicija i njihovih stvari time privremeno zaustavljeno. Nama su izgleda bogovi bili prilično naklonjeni kada smo se po planu do Lukle uspjeli prebaciti i mi i naš cijeli cargo, osim boca s kisikom koje nam u ovom trenutku ionako još nisu potrebne.

U Namche Bazaru je Darko danas poplaćao i posljednje dadžbine. Tako je osim obaveznog depozita za smeće koje moramo predočiti u povratku kako bi taj iznos dobili natrag (kakvog li paradoksa za Nepalce koji doslovce spavaju u smeću) uplatio i dozvole za ulazak u Ledeni slap. Taj se iznos plaća u fond za šerpe koje se svakodnevno brinu za 40-ak ljesti na tom dijelu puta i popravljaju i nadopunjuju nestale ili uništene.

Na ručak smo bili pozvani u restoran Tashijevog brata (vlasnik Everest treking agencije), gdje nas je ugodno iznenadio naš poster već postavljen na zidu pored fotografija mnogih velikih penjača. Gazdarica nas je provela pokazati tipičnu neplasku kuću gdje važno mjesto zauzima oltar i deseci svitaka mantri, te nam za sreću svima stavila Katu oko vrata. Prema tretmanu koji Darko ima gdje god uđemo (a onda i mi s njim), izgleda da je on velika faca u ovim krajevima...



Ostatak bloga pročitajte na everest.vip.hr

himalajke

<	travanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Svibanj 2009 (12)
Travanj 2009 (11)
Ožujak 2009 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?